Josip Biffel; Posljednja večera
Iv 13 , 1-15
Do kraja ih je ljubio.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Riječ Gospodnja.
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
Služenje – poziv i vrednota naše vjere
Braćo i sestre, ispred nas su sati liturgijske godine u kojima promišljamo i slavimo najveće otajstvo naše vjere Isusovo pashalno otajstvo. Cijeli Isusov zemaljski život vodio je k ovim trenutcima: muke, smrti i uskrsnuća. Konačno je došao trenutak, Božji kairos, u kojem Bog ispunjava ono što je najavio o spasenju svoga naroda. U tri epizode jednoga događaja Bog objavljuje cijelome čovječanstvu koliko ga ljubi. Zapisao je evanđelist Ivan: „Do kraja ih je ljubio…“ (Iv 13, 1). Bog ljubi beskonačno. Bezgranično. Do kraja. Isusova posljednja i oproštajna večera koju je imao na veliki četvrtak jest simbolika Isusova sveobuhvatnog poslanja i djelovanja. Isus se lomi za druge, nesebično se daruje za sve ljude stoga i slavi gozbu ljubavi – posljednju večeru.
Na veliki četvrtak Isus ustanovljuje euharistiju i sveti red te ostavlja oporuku nama njegovim nasljedovateljima. Isus nam predaje euharistiju koja je izvor, središte i vrhunac našega duhovnoga života. Predaje nam svećenike koji Isusovu gozbu ljubavi, njegovo pashalno otajstvo, svakodnevno posadašnjuju slavljenjem euharistije. Posljednja večera poziv je nama svećenicima da iznova iskusimo ljepotu življenja i donošenja Radosne vijesti, slavlja sakramenata, posvećivanja, naučavanja i upravljanja dobrima. Isto tako poziv je i vjernicima laicima na molitvu za svećenike, ohrabrenje, pružanje ruku suradnje i radost zbog prisutnosti svećenika jer zajedno tvorimo i izgrađujemo mistično Tijelo Kristovo – Crkvu. Na koncu ove Isusove oporuke jest poziv na ljubav i prijateljstvo koje se ostvaruje u služenju svim ljudima. Evanđeoski ulomak koji večeras čitamo govori upravo o iskazivanju ljubavi u gesti pranja nogu. Isus učenicima pere noge. Isus pokaziva služenje vlastitim primjerom i poziva na nasljedovanje. Svemoćni Bog spušta svoje božanstvo do nogu učenika i tim činom uzdiže učenike i sve one koji ga nasljeduju u božanski život. Isus nam pokazuje kako ljubav nije riječ ili možda mnogo riječi, nego gesta – čin koji se čini za drugoga. Možda je i nama poput Petru nejasna Isusova gesta. Petar gleda kao i mi ljudi ljudskim očima i razmišlja ljudskom logikom: „Gospodine! Zar ti meni da pereš noge?“; kao da želi reći Isusu kako treba biti obrnuto. No, Božja logika je drukčija. U toj logici slab i ponižen jest jak i uzvišen. Ljubav se u služenju umnaža i usavršava. Služenje je temeljna veličina u Božjem Kraljevstvu, temelj kršćanskog shvaćanja svijeta i međusobnih odnosa jednih prema drugima. Ugled i veličina ne stječu se nikakvom uredbom ili baštinjenjem prava, nego predanjem i služenjem drugima. Lijepo reče jedan duhovni pisac – služenje je danas za mnoge neshvatljivo, a onda i neprihvatljivo, ali ondje gdje se ono usitinu događa tu se događa i Božje kraljevstvo koje zaživljuje i postaje uistinu snažno. Stoga služenje jest poziv i vrednota naše vjere.
U vremenu kojem živimo često prevladavaju osobni interes, kao da zajedništvo (obiteljsko, župno, prijateljsko) nikako ne može doći do izražaja. Današnji dan poziv nam je da kao Isusovi nasljedovatelji stavimo zajedničko ispred osobnoga, iskazati otvorenost, spremnost pomoći, dobronamjernost i razumijevanje prema svim ljudima, poput Isusa začetnika i dovršitelja naše vjere.
Koliko smo spremni dati sebe za drugoga: člana obitelji, vlastito dijete, prijatelja, bračnog druga, čovjeka u nevolji, bolesnog i napuštenog?
Veliki četvrtak kao sjećanje na Isusovu djelatnu ljubav davanja sebe, lomljenja sebe za druge, poziva nas da u ovome vremenu gdje prevladava vlastito „ja“ naš pogled okrenemo prema Kristu i prema drugome te tu pronađemo ispunjenje vlastitog života i nadanje vječnosti. Crpimo iz Isusova pashalnog otajstva snagu i život te izgrađujmo civilizaciju ljubavi.
fra Dario Mican TOR