Kako nakon dvanaest godina staviti točku na kraju rečenice i reći „hvala“? Osjećam nedorečenost svakog pokušaja da to izreknem ili napišem. Ipak, to moram pokušati, a znam da treba prvo zahvaliti Bogu koji mi je darovao ove godine u Belišću, kao i sve one radosne, ali i teške trenutke kroz koje me oblikovao. Dvanaest godine su osnovna i srednja škola zajedno nakon kojih bi čovjek trebao započeti novo poglavlje svojega života. Vjerujem da sam spreman za taj korak i uz svu tugu koju osjećam zbog rastanka napuštajući ljude i sredinu s kojom sam srastao kroz ove godine, ipak, ispunjen sam mirom i osjećajem slobode da mogu to učiniti, da mogu otići, a to nije bilo lako. Netko može reći da se od svećenika pretpostavlja ta sloboda za ići drugdje, ali naći granicu društvenosti, prijateljstva i blizine nije lako, jer svatko od nas, pa i svećenik se veže za ljude, obitelji, prijatelje i sredinu. Jednostavno tražiš pripadnost. Netko će reći da svećenik pripada Kristu, ali i on je plakao za prijateljem Lazarom i Jeruzalemom. Ako je Bog na zemlji imao potrebu za prijateljem može li svećenik biti drukčiji?! Nije lako hodati svijetom i biti sam. Vidim da i Isusu to nije bilo lako. A mi smo daleko slabiji i krhkiji. Često svećenik ostaje sam i osamljen i onda se bori sam sa sobom i svijetom u sebi.

Ipak, Gospodin nije dopustio da budem sam, i danas želim zahvaliti onima koji su bili Njegova ruka i zagrljaj u mome životu kroz ove godine. Belišće je sredina u kojoj sam kroz svoj život najduže živio. Pronašao sam krasne prijatelje, ušao u radosne, ali i mučne i teške trenutke nekih obitelji, nekima postao „drugi sin“ , pridruženi član, postao kum i zavolio ovu župu i grad.

Ništa to ne bih mogao da me Gospodin nije obdario dobrom samostanskom obitelji, mojom subraćom: fra Josipom Vrdoljakom koji me uveo u svijet župe i pastorala, čijoj sam se životnoj disciplini divio, fra Markom Neretljakom koji je unio vedrinu i opuštenost u bratstvo, fra Marinom Matančićem čiji entuzijazam i raspoloživost su bili „zarazni“, fra Dario Micanom koji je probudio intelektualni duh bratstva, fra Tomislav Vrsaljkom koji je svojom brižljivošću i pedantnošću čuvao samostan i bratstvo, fra Josipom Dolićem koji svojim sviranjem harmonike tjerao tišinu iz samostanskih hodnika i kontrirao mojim rock distorzijama, te fra Mirkom Miškovićem koji me vratio u akademske klupe svojim znanjem i od kojega sam radio učio i ponavljao gradivo. Ne znam koliko smo bili dobri kao bratstvo, ali znam da je bilo lakše biti s njima nego sam, i teško bi bilo biti više biti za druge bez njih, a ja sam Gospodinu zahvalan za svakoga od njih.

Zahvaljujem se i svojim prijateljima. Oni znaju tko su. Pred njima sam mogao biti samo Branko sa svim manama i vrlinama. Oni su mi dali slobodu prostora bez titula, obrazaca ponašanja i predrasuda. Bez toga ne bi bilo sretnog župnika i gvardijana.

Imao sam blagoslov da sam u župi bio obdaren krasnim suradnicima. Neki od njih posebno su se urezali i moj životni put u Belišću. Neke od njih želim spomenuti. Započeti ću s g. Šimom Šarčević od kojega sam toliko toga naučio, i čija me privrženost župi i fratrima činila sigurnim u nesigurnim trenutcima i odlukama. Šimo je imao očinsku strpljivost za moje greške i brzanja. Posebno se zahvaljujem prof. Branku Matišiću koji je svojim znanjem i oduševljenjem budio osjećaj za lijepo u meni. Veliko hvala i časnoj sestri Alemki. Njeno razumijevanje i strpljivost je bila zašita za mene i bratstvo. Zahvaljujem se samostanskoj domaćici gospođi Miri Pavić koja je ponekad bila više mama nego kuharica. Hvala sakristanu g. Mati Partiću i administratoru g. Dragi Pejaku od kojih sam rado učio i bio im šegrt. Hvala gospođama Milani Alošinac i Silviji Tonkonić koji su uvijek bili tu za sve u samostanu. Mnogo hvala i gospođi Marijani Majdenić koje je bila „desna ruka“ za svaku župnu aktivnost, kao i g. Šimi Kolesariću koji svaki dan predvodi molitvu krunice u župi moleći i za mene koji sam mu rekao da moli „najsporije na svijetu“.

Hvala svim članovima pastoralnog i ekonomskog vijeća, vjeroučiteljima i katehetama, ministrantima, čitačima, voditeljima zborova, zajednica i crkvenih pokreta, i njihovim članovima, te svim onima koji brinu za urednost i čistoću župnih prostora. Vi ste glavni zupčanici motora ove župe.
Želim se zahvaliti i gradonačelniku g. Dinku Buriću te njegovim suradnicima: gospođi Ljerki Vučković i g. Domagoju Varžiću. Hvala vam na tome što se ušli u samostan kao župljani, i takvi ostali. Slobodni od titula i časti, te ponudili pomoć i pokazali brigu za župnu zajednicu.

Zahvaljujem se dekanu valpovačkog dekanata, preč. Zvonku Mraku, župniku župe Valpovo. Kroz ove godine povezali smo naše župe, ali čini mi se i utjecali da rivalitet susjednih gradova postane sporedna stvarnost i da svi shvatimo da nas je premalo za bilo kakve podjele.

I na kraju hvala svima vama dragi župljani koji ste na bilo koji način pomogli život ove naše župne zajednice i samostanskog bratstva, a mnogo je onih koji nisu nedjeljom tu, ali su dio župe. Mnogi od njih su mi vrata otvorili. Bilo je lijepo biti vam župnik.

Molim iskreno oproštenje sve one koje sam povrijedio u njihovoj osobi, ali ne svojim stavom. Naši oprečni stavovi bogatstvo su Crkve, jer biti katolik znači biti sveopći, univerzalan, a dio te univerzalnosti Crkve je svatko od nas.

Novom župniku fra Marku i župnom vikaru fra Mirku želim blagoslovljene pastoralne korake. Poznajem ih jako dobro, te vjerujem da će njihovo znanje i oduševljenje nastaviti nositi ovu zajednicu. Podržite ih, i vratiti će vam deseterostruko. Želim ih osloboditi bilo čega što ima veze sa mnom kako sam radio, djelovao i promišljao, a to molim i vas da učinite. Živite, radite i činite pogreške ako treba, ali kao zajednica, jedno tijelo – Crkva današnjeg trenutka i njegovih izazova, a ne relikt prošlosti neostvarenih ambicija bivših župnika uključujući mene. Budite slobodni u Kristu.
Vjerujem da sam u ovom nabrajanju nekoga i zaboravio, ali ovih dana glava mi je puna svega, pa sve one koje sam zaboravio molim oprost, te ću ih stavit na listu prioriteta u molitvi.

Svijet stripova je jako meni drag kao što mnogi znate. Vjerujem da svi poznajete Supermana. Što čini Supermana najjačim čovjekom? To je sunce. Njegova snaga dolazi od sunca koje stanice njegovog tijela absorbiraju i daju mu nadljudske moći. On je kao živa jaka baterija. Kroz ove godine i meni je Bog darovao to sunce koje me vodilo u teškim trenutcima. Sada idem bliže njemu da se napunim. Spreman i slobodan.

Branko

Belišće, 22. kolovoza 2021. g.