Carl Bloch, Nevjerni Toma, 1881.

Evanđelje: Iv 20, 19-31

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE

Na drugu uskrsnu nedjelju svake godine se iznova susrećemo s Tomom, jednim od najosebujnijih Isusovih učenika. Prozvan je sumnjičavim, malovjernim i nevjernim učenikom, i to zbog njegove sporosti u prihvaćanju vjere u Isusovo uskrsnuće. U nekom smislu on je postao protulik i preteča svih modernih skeptika, poluvjernika i agnostika. Time se, međutim, Tomi čini velika nepravda, jer to odražava samo jedan dio njegova života. Toma je isto tako i vjernik, i to vjernik čitavim svojim bićem, spreman na posvemašnje nasljedovanje i svjedočenje. Stara kršćanska predaja kaže da je u naviještanju evanđelja stigao najdalje od svih učenika, sve do Indije, gdje i danas postoje Tomini kršćani.

Prema apostolu Tomi možemo imati dvije vrste osjećaja: prvo se možemo čuditi kako to da osam dana nakon Isusova uskrsnuća još uvijek netko iz najužeg kruga učenika ne vjeruje da je Isus uskrsnuo. S druge strane ako smo Tomine poteškoće shvatili kao njegov mukotrpan put do vlastite vjere, onda nam on može vrlo brzo postati simpatičan kao čovjek koji ne želi povjerovati površno i olako, ali koji je spreman prihvatiti vjeru sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. U tom slučaju možemo reći: Hvala Bogu što je evanđelje zabilježilo Tomin slučaj, jer upravo na njegovu primjeru vidimo kako nikad nije kasno, kako čovjek koji iskreno želi vjerovati, koji uporno traži u mraku svojih poteškoća, uvijek može sresti Uskrsloga i u njega povjerovati.

Važno je uočiti da Isus prvi prilazi Tomi i nudi mu razlog da povjeruje. On Tomu ne osuđuje, nego mu blago pristupa i dopušta da se na opipljiv način uvjeri da je On uskrsnuo. Tomu mijenja Isusov pristup, a ne Tomin uvid, stoga, Tomino svjedočanstvo daje primjer i nama danas da ne ostanemo samo na vjeri priznanja, nego da idemo za vjerom svjedočanstva.

Tomin primjer nam pomaže bolje shvatiti, što je zapravo vjera. Nije to spoznaja i znanje do kojih je došao naš razum, već ponajprije spremnost našega srca da prihvati Boga i njemu se prepusti bez ikakva ograničenja. Kad je Toma iskusio Raspetoga kao Uskrslog, za nj nije više bilo pogađanja ili kolebanja, već jasna i konačna odluka. U nas je nažalost često posve drukčije. Mi obično bez velikih krzmanja ili izražavanja poteškoća kažemo svoj DA, ali onda slijedi toliko onih pojedinačnih ALI, koji su izraz našeg polaganog povlačenja i popuštanja. Nema dosljednosti i odlučnosti u nasljedovanju Krista. Toma je sumnjao zato što je tražio čitavim bićem, da bi onda čitavim bićem i prihvatio nađeno.

Kako je moguće, međutim, da jedan učenik može sumnjati? Zapravo, Božja susretljivost nam omogućuje okoristiti se i Tominom nevjerom, a ne samo vjerom učenika koji su povjerovali. Naime, dotakavši Gospodinove rane, ushićeni učenik liječi ne samo vlastitu, već i našu sumnju. Napast da se Bogu pristupi kroz unaprijed zadane kriterije, kao što je to vidljivo kod Tome, vreba i u našim životima. Tomin nam primjer govori da sigurnost koja proizlazi iz vjere, ne leži u izvanjskim očitostima; nego u čovjekovu srcu i u njegovu odnosu prema Bogu.

Imati Boga milosrdnoga koji te ljubi do smrti i preko smrti, to je otkriće ove nedjelje posvećene Božjem milosrđu, a slobodno možemo reći i našega vremena. Pozvani smo otkriti i živjeti Isusov duh opraštanja i milosrđa koje je njegovo neizmjerno svojstvo. Crkvi je trebalo dvadeset stoljeća da i formalno proglasi blagdan Gospodinova milosrđa. Upravo po papi Ivanu Pavlu u njegovoj rodnoj zemlji i njegovu biskupskom gradu Krakowu svečano je proglašeno još jedno otajstvo, još jedna istina o našemu Bogu: ne samo da On za nas ima otvoreno srce (otajstvo Presvetog Srca Isusova), nego je On Milosrdni Bog koji milosrđem spašava svijet.

Tomina nevjera nije ono glavno što trebamo primijetiti u ovom evanđelju! Ono što Toma stavlja kao uvjet da bi povjerovao, jesu Kristove rane, ožiljci teške muke koju je podnio. Crkva je uvijek imala poteškoća u naviještanju Krista kad god bi se pokazivala jaka, moćna, nadzemaljska, nedodirljiva. Ljudima, pa ako mogu biti tako osoban, ni meni samom ne treba Bog koji je monolitna, nedodirljiva i daleka stijena, niti Crkva koja bi bila odslika takvog monolita. Nama treba ranjeni Bog, jer je to duboko iskustvo svakog ljudskog života. U tome je valjda tajna “uspjeha”, ne po ljudsku, nego po Božju i Ivana Pavla. Nije se bojao pokazati i na rane – i same Crkve ali i sebe osobno. Ranjenost je tajna Božjeg milosrđa, ranjenost je tajna kršćanina. Svakodnevno se predavati i vjerovati Ranjenom poziv je ovog uskrsnog vremena i ove „Tomine nedjelje“.

fra Branko Janjić TOR