U subotu 6. rujna 2025. godine naša je župa hodočastila u Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu u sklopu Dana ludbreške svete nedjelje. Središte ovoga hodočašća za pedeset naših župljana bilo je euharistijsko slavlje u samome Svetištu koje je započelo svečanom procesijom ispred župne crkve Presvetoga Trojstva do Svetišta.
Euharistijsko je slavlje predslavio varaždinski biskup mons. Bože Radoš u zajedništvu sa stotinjak svećenika Zagrebačke metropolije, ali i šire, koji su pratili svoje vjernike i župljane na, stoljećima popularnom, hodočasničkom odredištu. Na početku misnoga slavlja mons. Radoš je pozdravio okupljene vjernike i njihove župnike. U svojoj je homiliji, tumačeći tekst naviještenoga evanđeoskoga ulomka (Lk 23, 32-39), mons. Radoš naglasio kako Bog prihvaća one grješnike koji su „izvan dosega Božje ljubavi“. Slika dvaju razbojnika, nastavio je, slika je i našega srca. Oba su razbojnika osuđena za zlo koje su činili i po zakonu su zaslužili smrt. Lijevi razbojnik ne govori o vlastitoj grješnosti nego moli Isusa da pokaže svoju moć i snagu spašavanja sebe i njega. Nasuprot njemu, desni razbojnik ima istančan osjećaj o grijehu i javno ispovijeda svoju grješnost. Ovaj se čovjek ne naslanja na svojega prijatelja s kojim je bio u zločinu i razbojništvu. On prepoznaje snagu i silu u Kristu koji je na križu. „Želimo osjetiti put prema slavlju uskrsnuća, slavlju Svete nedjelje i ući na „uska vrata“ kako bismo došli u zajedništvo s Bogom“, zaključio je svoju homiliju varaždinski biskup.
U poslijepodnevnim je satima bilo euharistijsko klanjanje u zavjetnoj kapeli i štovanje Relikvije Predragocjene Krvi Kristove, a potom je u okružju Svetišta održana i pobožnost križnoga puta.
Valja podsjetiti da je ovo svetište kojemu je papa Leon X. bulom priznao i potvrdio čudesnu pojavu Svete Krvi Kristove koja se dogodila 1411. godine. Naime, služeći misu u kapelici obližnjega dvorca Batthyany, usmena predaja kaže da je svećenik posumnjao u riječi pretvorbe kruha i vina u pravo tijelo i pravu krv Isusovu te je ostao nemalo iznenađen kada je to čudo i ugledao. On je, kaže se u papinskoj buli, „zapanjen ovim čudom neko vrijeme skrivao stvar, ali je napokon – jer Bog nije htio, kao što se moglo i vjerovati, da tako slavno čudo i potvrda katoličke vjere protiv onih koji u nju sumnjaju ostanu duže skriveni – kada je pao na samrtnu postelju, otvoreno ispovjedio sve kako se dogodilo, a navedeni kalež s onom tekućinom koja je imala boju naravne i vidljive krvi izložio, odnosno predao da se odloži i zauvijek čuva u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Ludbregu.
Okupljeni u zajedništvu vjere i molitve, hodočasnici su preporučili Bogu svoje obitelji i sve potrebite. Ovaj je susret bio duhovna okrjepa i zahvala za dar vjere koja nas povezuje.
Marija Jelkić
