Ivica Mareković: Susret Isusa s majkom; 2012.
Evanđelje: Mt 21, 1-11
Mesijanski ulazak u Jeruzalem
Kad se približiše Jeruzalemu te dođoše u Betfagu, na Maslinskoj gori, posla Isus dvojicu učenika govoreći: »Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. 3Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti.« To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku:
Recite kćeri Sionskoj:
Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu.
Učenici odu i učine kako im naredi Isus. Dovedu magaricu i magare te stave na njih haljine i Isus uzjaha na njih. Silan svijet prostrije svoje haljine po putu, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih po putu. Mnoštvo pak pred njim i za njim klicaše: »Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!«
Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: »Tko je ovaj?« A mnoštvo odgovaraše: »To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga.«
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
Današnja je liturgija puna naizgled nespojivih proturječja. Susret klicanja i prezira. U istim osobama. Dan pobjede i radosti u isto je vrijeme i dan patnje. Isus ulazi u Jeruzalem slavljen kao kralj, a osuđen kao razbojnik. Na ulasku je okružen masom koja ga je spremna slijediti kao kralja koji pobjedonosno ulazi u sveti grad, dok je na izlasku ostavljen od svih, jer ne žele ići putem gubitnika.
Spomenuta proturječja očitavaju svu kompleksnost ljudskog duha, svu dramu ljudske povijesti i slabosti pojedinca pred masom podložnoj manipulaciji. Jednako tako, otkrivaju našu neodgovornost prema nasilju, spremnost na promjenu mišljenje sukladno trenutnim interesima ili podsvjesnu sklonost da slijedimo one koji nam se čine snažnijima.
Ovako u gomili odvažni smo, oduševljeni Isusovim nastupom i uspjehom; snažni smo i poslušni kao ovce u stadu, ali kad se raspršimo, kad se svaki pojedinačno nađe pred smrću, opasnošću, progonom, tada nestaje svaka srčanost, svaka spremnost i oduševljenje a ostaje jedino goli strah. Strah od posljedica, od boli, od smrti.” Koji progovara u Petrovim riječima: „Ne znam tog čovjeka” (Mieczysław Maliński, poljski svećenik, teolog)
No, ova dramatična promjena koja je zahvatila masu i u kojoj se svi više ili manje možemo prepoznati, upućuje nas dubinu i otajstvo Kristova poslanja. Ova promjena nije slučajna. Samo je On bio u stanju primiti i ponijeti na sebe sve grijehe svijeta. Nitko drugi to ne bi mogao. Mi možemo podijeliti patnju s nekim, ali ju ne možemo na sebe uzeti i u grob ponijeti. U Isusovoj muci na križu nije u pitanju samo fizička bol i patnja (fizički su patili i pate ljudi i više), koliko stradanje pravednika, nedužna Božjega sluge, nekoga tko je tako ljubio.
Danas smo izloženi proturječnim osjećajima. Žalosni smo zbog grijeha kojim smo uzrokovali Isusovu patnju, a raduje nas njegova ljubav koja ga je učinila spremnim trpjeti za nas. Ova brutalnost nagle promjene traži našu promjenu.
Ovaj satnik koji je bio podno križa vjerojatno je nadgledao Isusovo raspeće, možda je to isti onaj koji je kopljem probo Isusov bok. Interesantno je što je “poganin” (stranac) prvi koji u razapetom Isusu zapaža Sina Božjega. Njemu nikakva predrasuda nije smetala da istinski prepozna u Isusu Kristu – Mesiju. Često ljudi sklerozirani u svojoj religioznosti više ne zapažaju u Isusu Sina Božjega. Očito Isusova muka pokazuje ‘grešnost’ svih ljudi.
Pozvani smo izabrati s kime se identificirati: s nezainteresiranošću promatrača, Marijinom patnjom, Petrovom nevjerom, Pilatovim pranjem ruku, snagom Šimuna Cirenca, suzama jeruzalemskih žena, humanošću Josipa iz Arimateje, te možemo li prepoznati Isusa kao satnik da je s nama u našoj patnji?
Braćo i sestre, ulazimo u Sveti tjedan našega otkupljenja. Žudimo za spasenjem od svoje grešnosti, od starih navika, od zloće svojih bližnjih, od lukavstva i sebičnosti naših vođa, vapimo za spasenjem iz suvremenih ropstava, od zla grešnih struktura koje nas pritišće i prisiljava na nemoć i sumnju u mogućnost boljega. Čeznemo za istinitim i iskrenim susretom, za malo vremena suočenja i susreta sa svojim Bogom, bez udvaranja i izdaja, bez zataja i potkazivanja.
fra Branko Janjić TOR