Povijest

Povijest nastanka Župe sv. Josipa Radnika u Belišću

Osnivanje crkvene općine u Belišću prije 2. svjetskog rata

Razvojem drvne industrije, zahvaljujući mađarskom barunu Salamonu Heinrichu Gutmannu, na desnoj obali rijeke Drave 1884. godine nastaje radničko naselje Belišće. Svaki razvoj industrije prati i heterogena radnička snaga, pa se u Belišće doseljavaju radnici iz različitih dijelova Austro-Ugarske Monarhije: Mađari, Nijemci, Česi te Židovi. Razvojem industrije raslo je i naselje, a radnicima iz ostalih dijelova Austro-Ugarske Monarhije pridružuju se i radnici iz okolnih sela.

Radnici koji su se doseljavali donose sa sobom svoje običaje, kulturu, vjeru i potrebu za prakticiranjem istoga. Prema Spomenici tadašnje osnovne pučke škole u Belišću iz 1890. godine zabilježeno je da se održavala nastava vjeronauka za djecu katoličke, ali i drugih vjeroispovijesti. Vjeronauk su predavali kapelani Župe Valpovo, a u razdoblju od 1886. do 1945. godine u školi je predavalo 22 kapelana, među kojima je bio i kasniji đakovački i srijemski biskup mons. Stjepan Bäuerlein.

U brizi za svoje radnike rimokatoličke vjeroispovijesti, vlasnici industrije, obitelj Gutmann, izgradili su na mjesnom groblju u Belišću 1891. godinu kapelu Male Gospe. Kapela i danas stoji na gradskom groblju u Belišću, a blagoslovljena je 18. travnja 1891. godine. Kapelu je blagoslovio preč. Troll, kanonik iz Pečuha, jer je Belišće tada pripadalo Pečujskoj biskupiji.

Rast i razvoj drvne industrije u Belišću omogućavao je i dolazak nove radne snage, većinom rimokatoličke vjeroispovijesti, stoga je rasla potreba za osnivanjem crkvene općine. Pastoralnu skrb za katoličke vjernike imao je valpovački župnik, budući da je radničko mjesto pripadalo valpovačkoj Župi. U kapeli Male Gospe bogoslužja su bila održavana prigodno, dok su se sakramenti dijelili isključivo u valpovačkoj župnoj crkvi. „Društvene prilike nakon I. svjetskog rata, uspostava Kraljevine Jugoslavije, kao i začetci komunizma u Europi, predstavljali su pastoralne izazove za Crkvu. Belišće se ustavno-pravno nalazilo unutar Kraljevine Jugoslavije, dok je crkvena administracija bila unutar Pečujske biskupije, ali je jugoslavenski dio biskupije povjeren apostolskom administratoru, dijecezanskom biskupu đakovačke ili bosanske i srijemske biskupije.“

Tadašnji predsjednik Općine Josip Heckenberger uputio je 1937. godine stanovništvu Belišća okružnicu u kojoj potiče na izgradnju crkve. Ovu je nakanu podržao i valpovački župnik dr. Marko Baličević, prepoznavši duhovne potrebe vjernika u Belišću koje je iz dana u dan sve više raslo, te je tada brojalo oko 2000 stanovnika, pa je uputio zamolbu tvrtki Gutmann za dodjelu zemljišta. Osnovan je i posebni Odbor za gradnju te se počeo prikupljati novac. Uspostava župne zajednice i izgradnje crkve bila je velika nužnost, čemu svjedoči i podatak da je već 17. svibnja iste godine sazvana skupština za gradnju crkve. Društvo Hrvatska žena svesrdno se uključilo u prikupljanje dobrovoljnih priloga i izvan samog Belišća.

Društvene prilike nedugo prije početka 2. svjetskog rata osjetile su se i među radničkom klasom u Belišću. Komunizam obilježen ateizmom i protucrkvenim stavovima pustio je korijenje i među belišćanskim radnicima, koji su zbog brze industrijalizacije, tempa života i nedostatka vjerske pouke, ubrzo prihvatili novu i primamljivu ideologiju koja će obilježiti gotovo čitavu povijest Župe Belišće, sve do praga 21. stoljeća, a tome svjedoči i Zapisnik s 2. sjednice Odbora za gradnju u kojem stoji zapisano: „2. Predsjedatelj upozorava prisutne na letak koji je protiv pokrenute akcije za gradnju crkve izdala ovdašnja Podružnica Općeg Radničkog saveza i koji su ilegalno, potajno, u noći rasturali po Belišću članovi pomenute organizacije. Predsjedatelj ujedno postavlja pitanje: da li se uopće reagira na ovaj neozbiljan ispad protivnika crkve i u jesnom slučaju, u kojem obliku.“

Tvrtka Gutmann budućoj je crkvi poklonila zemljište na k.č.br. 5981 površine 3.000 metara kvadratnih. Biskupski ordinarij u Đakovu dopisom urbr. 220 od 14. studenoga 1938. godine potvrdio je odbornike i poslovnik župne ispostave u Belišću. U međuvremenu je prikupljen novac pohranjivan u Poštanskoj štedionici Kraljevine Jugoslavije – Direkcija filijala Zagreb. Na crkvenom zemljištu je 1939. godine postavljen veliki križ koji je na Spasovo 18. svibnja iste godine blagoslovio vlč. Marko Baličević iz Župe Valpovo. Sam biskup Akšamović tom je prigodom pohvalio Odbor crkvene općine za sve do tada učinjeno. Projekt za novu crkvu izradio je ovlašteni graditelj Ivan Domes iz Osijeka koji je odobren 2. svibnja 1940. godine.

Ordinarijat u Đakovu tražio je da se u gruntovnici zemljište upiše pod vlasnikom „Rimokatolička crkvena općina Belišće“ te potaknuo da se što žurnije osnuje crkvena općina, a što je zahtijevalo da se sazove skupština vjernika. Isto tako, određeno je da se na zemljištu za buduću crkvu postavi drveno raspelo koje će predstavljati trn u oku komunističkim vlastima i komunističkoj mladeži Belišća 1966. godine, pa će ga dotični srušiti oštetivši pritom korpus. Srušeni križ našao je svoje počivalište na gradskom groblju nakon nemilog incidenta. Danas je obnovljen i nalazi se u svetištu sv. Ane u Bistrincima. U samom Belišću tada više nije bilo nikakvih religioznih obilježja.

Sazivanjem skupštine vjernika u Belišću osnovana je crkvena općina 30. listopada 1938. godine. Ovaj događaj i datum obilježava pravni osnutak Župe Belišće. Sastavljen je Upravni odbor crkvene općine koji su činili: Josip Heckenberger, Julijo Wirth, Ferdo Štadar, Josip Šošić, Josip Hofman, Stjepan Pfar, Stjepan Šterc, Antun Fekete, Ernest Wilhelm, Adolf Hrs, Ljudevit Sudarević i Stjepan Fumić. Biskupski ordinarijat u Đakovu dopisom od 14. studenoga 1938. godine proglašava da je „za mjesto Belišće pravilno osnovana Rkt. crkvena općina i po Biskupskom Ordinarijatu u Đakovu potvrđena“, te službeno odobrava Poslovnik i odbornike.

Naredne godine, koje su trebale biti obilježene gradnjom crkve i razvojem vjerničke zajednice, planove je omeo 2. svjetski rat zbog kojega se u Belišću demografska slika naglo mijenjala, kao i atmosfera koja je zbog rastućeg komunističkog ambijenta dobivala sve više antickrvenu i antivjersku notu.  Novac potreban za izgradnju nikako se nije mogao skupiti. Crkveni je odbor u tu svrhu htio uvesti „crkveni porez“, ali je na to negativno reagirala Hrvatska seljačka stranka i Biskupski ordinarijat u Đakovu. Svoje nezadovoljstvo izrazila je Podružnica općeg radničkog saveza Jugoslavije u Belišću tiskajući letak u kojemu pozivaju građane Belišće da umjesto priloga inzistiraju da Crkva kao „najstarija i najbogatija ustanova na svijetu“ sagradi dječje sklonište.  Uz sve nedaće, Belišćani su ostali bez ključne podrške u projektu izgradnje crkve, jer župnik preč. Marko Baličević odlazi 1940. godine iz Valpova. Još 1941. godine vjerovalo se da će doći do gradnje crkve, no događaji 2. svjetskog rata ostavili su svoje posljedice i na Belišće. Crkveno zemljište je nakon rata nacionalizirano i na njemu se danas nalazi belišćanska osmogodišnja škola. Arhivski podaci Župe Belišće prestaju 1945. godine. U Belišću do 1966. godine nije postavljen župnik, niti se nastavilo s pokrenutim planom izgradnje crkve. Društveno-političke prilike donijele su nove izazove, migracija stanovništva i razvoj papirne industrije u Belišće dovodi novo stanovništvo, razvija se komunistički socijalizam koji odnosi svoj danak i predstavlja veliki pastoralni izazov i priliku. Belišće je takvu priliku moralo čekati dva desetljeća, kada je ponovno osnovana, tj. oživljena Župa Belišće i povjerena na stalnu i redovnu brigu svećenicima, franjevcima trećoredcima glagoljašima.

Belišće nakon 2. svjetskog rata i ponovno osnivanje Župe

Nakon završetka 2. svjetskog rata ponovno se oživljava drvna industrija u Belišću. U Belišće se za vrijeme rata i poraća doseljavaju radnici iz Like, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Hrvatskog zagorja i drugih krajeva Hrvatske. Kao pretežno radničko naselje, Belišće je za svoju vjersku pouku i praksu ovisilo o valpovačkoj Župi, a samo mjesto raste razvojem tvornice, te je imalo svoju školu, vrtić, rodilište, kazalište, rekreacijske prostore, općinu, a nadasve je rastao broj mladih. Broj stanovnika je također rastao, iako zbog tadašnjeg represivnog komunističkog ambijenta ne može se sa sigurnošću govoriti o rastu broja katoličkih vjernika. Naselje je počelo poprimati oznake jedne urbane sredine, a samo je nedostajala crkva. Belišće, kao filijala Župe Valpovo, počelo je prerastati okvire filijale te se stvorila potreba da se osnuje zasebna župna zajednica što primjećuje Ordinarij Đakovačko-srijemske biskupije, pa tadašnji biskup Stjepan Bäuerlein izdaje dekret od 31. siječnja 1966. godine „Dekret o osnutku Župe svetog Josipa Radnika u Belišću“, kojim kanonski otvara i osniva Župu u Belišću diobom Župe Valpovo, napominjući da je Župa osnovana još 1938. godine. Župi Belišće, diobom od valpovačke Župe pripadaju naselja Bistrinci i Kitišanci. Istoga dana biskup imenuje vlč. Zdenka Antuna Petovarija upraviteljem Župe. Ovime je Župa Belišće ponovno kanonski osnovana, tj. oživljena Župa u Belišću.  Tim činom Belišće se pridružuje i brojnim drugim župama koji nastaju u urbanijim sredinama tadašnje Đakovačko-srijemske biskupije (Borovo Naselje, Osijek Jug 2, Slavonski Brod itd.)

Dolazak franjevaca trećoredaca u Belišće

Fratri Trećega samostanskog reda sv. Franje, poznatiji pod imenom franjevci trećoredci, na molbu đakovačko-srijemskog biskupa Stjepana Bäuerleina, nakon Drugog svjetskog rata dolaze na prostore Valpovštine u pastoralnu ispomoć, ponajviše u Košku. Provincija franjevaca trećoredaca kroz razdoblje između dvaju ratova narasla je brojnošću fratara te je tražila nove oblike i izazove u apostolatu i pastoralu vjernika. Belišće kao radnička sredina bilo je upravo jedan takav izazov. Belišće nije imalo veće crkve niti značajnijeg vjerskog objekta osim grobljanske kapele. Jedanput mjesečno svećenik iz Valpova održavao bi misu u kapelici na belišćanskom groblju. Život mladog industrijskog mjesta bio je obilježen ravnodušnošću prema vjeri i Crkvi. Ipak, sjeme vjere nije potpuno propalo što će i vrijeme pokazati.

Đakovački i srijemski biskup Stjepan Bäuerlein ponudio je franjevcima trećoredcima novoosnovanu Župu sv. Josipa Radnika u Belišću na upravljanje te je tražio od provincijala fra Nikole Gregova da mu pošalje fratre koji bi bili spremni i sposobni djelovati u pastoralu mladih župnih zajednica u Đakovačkoj biskupiji. Fra Nikola Gregov odgovorio je biskupu pozitivno, prihvaćajući Župu Belišće i predlažući za župnika fra Bernarda Rubinića, koji je tada službovao kao župnik u Bibinju.  Prije dolaska fra Bernarda, Provincija franjevaca trećoredaca poslala je malu delegaciju fratara da izvide situaciju na terenu gdje su posjetili valpovačkog župnika Zdenka Antuna Petovarija koji je upravljao Župom Belišće. Zahvaljujući vlč. Petovariju 17. ožujka 1966. godine kupljena je kuća Milice i Paše Begić u ulici Matije Gupca 151. Kuća je bila namijenjena za improviziranu crkvu i bogoslužni i katehetski prostor za vjernike Belišća. Nakon kupnje kuće, došao je pozitivan odgovor od strane Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša 21. svibnja 1966. godine koji prihvaćaju poziv biskupa Bäuerleina. U Belišće je došao fra Bernardo Rubinić koji je ispočetka kratko stanovao kod vlč. Petovarija, da bi se kasnije preselio u kuću u kojoj je bio bogoslužni i katehetski prostor. U kupljenoj je kući izvršena adaptacija za potrebe službe Božje. Dana 28. kolovoza 1966. godine služena je i prva sveta misa.

S 15. rujnom 1966. godine biskup Bäuerlein imenovao je fra Bernarda Rubinića upraviteljem Župe u Belišću, a fra Bernardo je preuzeo Župu 20. rujna. Na misi 25. rujna 1966. godine predstavio se vjernicima. Mladi fratar ubrzo je osnovao Župni odbor u kojem su se aktivnošću posebno isticali: Ivan Brener, Matija Mužević, Šimo Čaljkušić, Ana Gal, Pavica Stanković, Vera i Vilko Iveković, Mišika Albert, Tomo Golik, Antonija i Pero Kardum i Josip Budimir. „Fra Bernardo se, prema zapisima kronika i spomenica, ali i prema živome sjećanju vjernika, revno dao na posao. Belišće je zbog svoje sredine i okolnosti predstavljalo gotovo misionarski izazov za svećenika. Kako je grad rastao skupa s tvornicom i postrojenjima koja su se u iz godine u godinu razvijala, doseljavalo se novo stanovništvo, a pastoralnih izazova je bilo sve više. Očito Božjom providnošću, ali i iskrenom pronicljivošću đakovačkog biskupa, Belišće je postalo točka prioriteta za biskupiju. Potreba da se u takvom gradiću uspostavi redoviti sakramentalni život nije imala odgode.“ Pod Župu Belišće pri samom osnutku pripalo je i selo Bistrinci, kao i manje selo Kitišanci. Župa se prostirala na oko 1460 hektara površine i brojala 6.192 stanovnika (prema popisu stanovništva iz 1961. godine).

U pastoralnu pomoć fra Bernardu došao je i fra Augustin Grgurić, koji je dolazio kroz nekoliko intervala u Belišće sve do dolaska fra Šime Antonine koji dobiva dekret kao župni kapelan. Pastoralni rad fra Bernarda počeo je iz tzv. „karton-katedrale“, kako su ljudi zvali malu improviziranu crkvu u ulici Matije Gupca, a zahvaljujući fra Bernardovoj otvorenosti i franjevačkoj jednostavnosti ona je uskoro postala pretijesna, jer se počela rađati živa zajednica koja svoju vitalnost pokazuje i danas. Iako je trebalo proći trideset godina od ustanovljenja Župe do njezinog ponovnog oživljavanja, Župa Belišće započela je živjeti punim životom 1966. godine. Fra Bernardo neopterećen i jednostavan ulazio je u obiteljske domove svih ljudi otvorena srca, bez obzira na nacionalnost i vjeru. On je bio „komšija“ koji se želio sa svima upoznati, no njegovu otvorenost nisu svi prihvatili, ponajviše određene društveno-političke osobe Belišća i Valpova. Dolaskom župnika interes za vjeru porastao je, kao i zanimanje ljudi u mjesnim organima vlasti za osobu župnika koja širi vjeru u radničkom Belišću i okolici. U župnoj spomenici stoji da je konfrontacija s „novorođenom“ Crkvom u Belišću počela sa svih strana, počevši od vlasti, škole, tvornice. Ponekad je bilo opasno sresti se sa svećenikom i biti u njegovoj blizini, te su se znali događati verbalni i fizički sukobi. Sve očekivanja vjernika počela su se ostvarivati, unatoč neprijateljskoj klimi komunističkih vlasti u Belišću i Valpovu. Počela se rađati i rasti živa zajednica, koja će i nakon svojih 50 godina biti uzorna župna zajednica Đakovačko-osječke nadbiskupije. Zaslugu za to imaju franjevci trećoredci, svećenici i redovnici koju su pastoralno djelovali u Belišću te su predanim radom čuvali franjevački duh otvorenosti kroz ponekad mukotrpni pastoralni rad i teški mentalitet vjernika Belišća, okupljenih sa svih strana Hrvatske i šire, moravši strpljivo i s puno ljubavi pristupati tom Božjem djelu.

fra Branko Janjić

Razvoj Župe sv. Josipa Radnika u Belišću

Nedjeljom se na misi okupljalo nekoliko stotina vjernika jer je vjera počela imati značaj i ljudima u Belišću. Svoj prvi crkveni god mlada je Župa slavila 1. svibnja 1967. godine. Bio je to blagdan sv. Josipa Radnika kojemu je posvećena župna crkva. Kiparica Lojzika Ulman izradila je za taj dan kip sv. Josipa s djetetom Isusom. U istom mjesecu prvi se puta u novoosnovanoj Župi slavila prva pričest kojoj je 21. svibnja te godine pristupilo 150 djece. Također je po prvi puta, 16. srpnja, 552 mlada Belišćana, Bistrinčana i Kitišančana primilo sakrament svete potvrde. Sveta je misa održana pod vedrim nebom, a služio ju je biskup đakovački msgr. Stjepan Bäuerlein. Za tu je zgodu prvi puta zazvonilo i novo zvono teško 550 kg kome je kumovao mjesni liječnik dr. Vilko Iveković, davši mu ime „Zvonimir“. Taj je čin značio veliku podršku mladoj i proganjanoj belišćanskoj crkvi. Osovine i okov zvona načinili su radnici tadašnjeg Kombinata Belišće koji su ga i podignuli na toranj napravljen od uzdignutih greda. Župljani 7. listopada iste godine polaze na svoje prvo hodočašće u svetište Majke Božje Bistričke. Prve godine nove belišćanske Župe karakterizira i veliki vjerski polet. Tako za Uskrs 1969. godine franjevac o. Vinko Pulišić drži u Bistrincima velike pučke misije.

U ovom je pregledu važno zabilježiti i 1. ožujka 1971. godine kada je izišao prvi broj župnog lista koji je izlazio nekoliko godina te je ponovno pokrenut 1994. godine. Župni je list imao veliku važnost u informiranju i animiranju belišćanskih vjernika u velikom dijelu izgradnje materijalne i duhovne crkve u Belišću.

Župu 24. svibnja 1972. godine posjećuje vatikanski pronuncij kod vlade SFRJ mons. Mario Cagna, a tri dana kasnije i zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić. Od 15. travnja do 1. svibnja sljedeće godine u Župi su održane misije koje su župljanima donijele veliku duhovnu korist. Akademski kipar Josip Poljan izradio je kip uskrsnulog Isusa koji dominira prostorom crkve, a blagoslovljen je 17. lipnja 1973. godine.

Prve časne sestre u Župu dolaze 25. studenoga 1973. godine. To su: s. Ksaverija Matić, s. Vilibalda Kokorić i s. Leonija Žutić iz Družbe Kćeri Milosrđa, a istog su dana započele i spomenute misije. Godine 1974. kupljena je kuća „Bar Frankopan“ i adaptirana za samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša, a 1. studenoga te godine iz Belišća odlazi o. Bernardo Rubinić kome je tom prigodom biskup Ćiril Kos izrazio dirljivu zahvalnost što je „ostvario čudesa“ u Belišću. Časne sestre iz Družbe Kćeri Milosrđa zamijenile su sestre iz Družbe Sestara sv. Križa koje kateheziraju, vode liturgijsko pjevanje, brinu o crkvi i domaćinstvu. Župljani se osobito rado sjećaju s. Klarise M. Rimac i s. Alojzijane Alšić.

Od osnutka Župe svećenici se dosta oslanjaju na župne suradnike i na pomoć župnog vijeća. Sedamdesetih godina u Župi je prilično razvijen obiteljski apostolat koji su osobito širili dr. Josip Weissberger i Pero Bulat iz Družbe Isusove te domaći župnik Stanko Jelušić s dr. Vilkom Ivekovićem. Zapaženo je djelovanje mješovitog župnog zbora kao i dramske grupe koja je odigrala niz predstava. U vrijeme Domovinskog rata župni Caritas pomognut od strane prijateljskih župa sv. Pavla i sv. Barbare iz grada Voerdea u Njemačkoj puno je učinio za građane Belišća i okolice. Stizao je velik broj šlepera s odjećom, prehrambenim namirnicama i higijenskim potrepštinama. Članovi župnog Caritasa razvozili su pomoć najpotrebnijima, prvo prognanicima, a zatim osobama prema popisu župnika kao i Službe za socijalni rad. Franjevci su bodrili narod i cijelo ratno vrijeme bili s njim. Kao i drugdje u Hrvatskoj, redovito se molila molitva sv. krunice za mir, išlo se u procesijama i klanjalo pred Presvetim, a Belišćani su nalazili utočište po samostanima franjevaca trećoredaca.

Još uvijek zapažen je rad Karitativne grupe koja posjećuje stare i nemoćne, okuplja ih na župne susrete i duhovno bodri. Na tom se polju posebno ističe dugogodišnji rad Vere Iveković. Od jeseni 2002. godine Karitativna grupa uključuje se u Udrugu sv. Vinka Paulskog koja također djeluje karitativno.

Posljednjih se godina naročito ističe zbor Crkveno pjevačko društvo MIR, osnovan 1988. godine, a izrastao iz zbora mladih koji je počeo djelovati sredinom 1984. pod vodstvom č. s. Alojzijane. U tridesetak godina postojanja zbor je pod vodstvom prof. Želimira Sušića postigao sjajna ostvarenja među kojima se izdvaja nastup pred Papom Ivanom Pavlom II. u Rimu 1995. godine, dok je kasnija generacija pjevača CPD-a MIR imala čast pjevati na svečanoj svetoj misi koju je Papa Ivan Pavao II. 2003. godine predvodio u osječkoj zračnoj luci. Godina 2017. za belišćanski zbor ostat će zapamćena zbog sudjelovanja na 10. Susretu hrvatske katoličke mladeži održanom u Vukovaru gdje je svečano misno slavlje animirao veliki nadbiskupijski zbor mladih u kojem je pjevalo oko 250 osoba, među kojima i članovi CPD-a MIR, a velikim zborom ravnao je dirigent zbora MIR, maestro Želimir Sušić. U Župi je razvijen pastoral mladih pa u njoj djeluje i druga grupa, koja njeguje franjevačku duhovnost – poznata pod imenom FRAMA. Mladi redovito odlaze na ekumenske molitvene susrete u francuskom selu Taize, sudjeluju u biskupijskim i nacionalnim susretima mladih, a njihov rad svake godine kulminira u dvodnevnom molitvenom susretu mladih u Belišću. U Župi postoji i Franjevački svjetovni red (FSR), dječji zbor “Isusovi prijatelji”, Zajednica Vjera i Svjetlo koja u Župi okuplja osobe s intelektualnim poteškoćama, njihove roditelje i prijatelje iz župne zajednice.

Uz pučke misije, „duhovne impulse“ Belišćanima su davali razni predavači, filmske projekcije, mlada misa fra Zvonimira Brusača 1984. godine, hodočašća, susreti bračnih parova, klanjanja uz pobožnost prvog petka (uvedeno u Župi kao priprava za slavlje Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984. godine), mise zornice u vremenu došašća i križni put u korizmi. Na župnim tribinama nastupali su poznati predavači, profesori na teološkim učilištima.

U povijesti Župe Belišće posebno je značajna 1996. godina kada je u vrijeme gvardijana i župnika o. Jakova Bože Teklića crkva obnovljena i posvećena. Obnova je izvedena materijalnom pomoći Provincije franjevaca trećoredaca, Belišća d.d., a ponajviše darovima samih vjernika. Posvetu je u veličanstvenom slavlju izvršio biskup đakovački i srijemski Ćiril Kos.

U novoj hrvatskoj državi i novim uvjetima života i rada, duhovni djelatnici na čelu s franjevcima pokušavaju obnoviti duhovni profil grada Belišća. Kreće se od pouke za krštenje mladih roditelja, susreta u obitelji, a nastavlja vjeronaukom u školi u koji su svećenici od početka uključeni i s kojom ostvaruju dobru suradnju. Posljednjih godina Župa obiluje muškim duhovnim zvanjima, a mladići se uglavnom odlučuju poći u franjevce trećoredce.

Zbog redovničkih i pastoralnih potreba u srpnju 2006. godine započeta je gradnja samostana na mjestu stare župne kuće, a gradnja je dovršena i samostan blagoslovljen 1. svibnja 2007. godine. Blagoslovio ga je đakovačko-srijemski biskup mons. dr. Marin Srakić u prisutnosti generalnog ministra franjevaca trećoredaca dr. fra Ilije Živkovića i provincijskog ministra fra Ivana Paponje.

Mladomisnička slavlja u Župi slavili su fra Kristijan Kuhar (6. srpnja 2008. godine), svećenik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, vlč. Dejan Turza (16. studenog 2008. godine), svećenik Kotorske biskupije, te vlč. Ivan Petrović (11. rujna 2016. godine), svećenik Sisačke biskupije.

Župa sv. Josipa Radnika u Belišću proslavila je u nedjelju, 18. rujna 2016. godine, svoje pedesetogodišnje postojanje pod vodstvom franjevaca trećoredaca glagoljaša. Konačnom danu proslave prethodila je devetnica, a misna su slavlja, uz ostale svećenike, predvodili bivši župnici koji su djelovali u Župi. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki, mons. dr. Đuro Hranić. U prisustvu mnoštva župljana okupljenih oko Gospodnjeg oltara i 20-ak svećenika Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, valpovačkog i donjomiholjačkog dekanata, otac nadbiskup otkrio je i posebno spomen-obilježje u župnoj crkvi koje u sebi sadrži opeku iz Svetih vrata bazilike sv. Petra u Vatikanu kao spomen na taj značajan događaj.

fra Ivan Široki (izvorni tekst)
fra Branko Janjić (dopuna)

Dosadašnji župnici bili su:

  1. fra Bernard (Ivan) Rubinić 1966.-1974.
  2. fra Stanko Jelušić 1974.-1984.
  3. + fra Stjepan Mikulan 1984.-1988.
  4. fra Ivan Paponja 1988.-1993.
  5. fra Mirko Kralj 1993.-1994.
  6. fra Jakov Bozo Teklić 1994.-1997.
  7. fra Marijan Jelušić 1997.-2001.
  8. fra Josip I. Vrdoljak 2001.- 2005.
  9. fra Josip M. Vrdoljak 2005. – 2013.
  10. fra Branko Janjić 2013. –

U službi su im pomagali sljedeći kapelani: fra Šime Antonina, fra Tarzicije Bugarija, fra Augustin Grgurić, fra Jakov Bozo Teklić, fra Lovro Jelušić, fra Tomo Kero, fra Božo Rimac, fra Mirko Kralj, fra Joso Živković, fra Stjepan Mikulan, fra Anto Garić, fra Andrija Štajduhar, fra Ivan Paponja, fra Ivica Martinović, fra Ivan Široki, fra Petar Grubišić, fra Mladen Peić, fra Goran Dabić, fra Marko Medo, fra Maurus Dolčić, fra Marko Vrgoč, fra Marko Neretljak i fra Marin Matančić.