U petak 5. srpnja, na blagdan Svete braće Ćirila i Metoda, u župnoj crkvi u Belišću slavljena je euharistija na hrvatskom (novo)crkvenoslavenskome jeziku. Euharistijskom slavlju predsjedao je fra Mirko Mišković, samostanski i župni vikar u Belišću, uz sudjelovanje vjerničkoga puka.
U kratkoj homiliji, nakon evanđelja koje je također naviješteno na hrvatskom (novo)crkvenoslavenskome jeziku (hrvatski tekst vjernički je puk mogao pratiti iz priručnika pripravljenih za ovo prigodu), fra Mirko je istaknuo da su Sveta braća u 9. stoljeću zapravo nastavila ono poslanje koje je Isus, prema tekstu Evanđelja po Luki, povjerio sedamdeset i dvojici učenika. U kontekstu Lukine teološke koncepcije to je zapravo značilo pronijeti Božju riječ svim narodima svijeta, bez obzira na bilo koje drugo identitetsko obilježje. Sveta braća su, donijevši Božja slovesa slavenskim narodima, još uvijek u većoj ili manjoj mjeri opterećenima starim poganstvom, ujedno i začetnici slavenske, pa tako i hrvatske pismenosti. Iz potrebe da se Kristovo evanđelje navijesti na Slavenima razumljiv način i tako među njima trajno učvrsti poruka spasenja, stvoren je prvi slavenski književni jezik, staroslavenski, i prvo slavensko pismo, glagoljica, koju će kasnije baštiniti i očuvati tijekom mnogih stoljeća upravo Hrvati sa svojim svećenicima glagoljašima. U vremenu kada se Europa lako odriče svojih kršćanskih korijena i vraća se u tamu staroga poganstva, Sveta braća – ujedno i zaštitnici Europe – mogu biti primjer i poticaj za novo evangelizacijsko djelovanje, istaknuo je fra Mirko.
Povodom slavlja blagdana Svete braće, koji su ujedno i zaštitnici Đakovačko-osječke metropolije, priređena je i mala izložba liturgijskih knjiga iz vremena osnutka belišćanske župe, a iz kojih se može iščitati tijek postupnoga uvođenja živoga hrvatskoga jezika u bogoslužje. Tako je predstavljen tzv. Vajsov misal iz 1927. godine koji je zapravo latinični prijepis posljednjega hrvatskoglagoljskoga misala, Parčićeva misala, a kojega su jedan primjerak fratri donijeli sa sobom prilikom dolaska u Belišće 1966. godine. Također, izložen je i primjerak Misnoga priručnika za nedjelje i blagdane iz 1965. godine kojim je u euharistijsko slavlje uveden hrvatski jezik, osim za molitve prikazanja i misni kanon. U primjerku Misnoga priručnika koji se rabio u starom bogoslužnom prostoru u Belišću („karton-katedrala“) umetnut je upravo tipkopis molitve prikazanja na crkvenoslavenskome jeziku. Predstavljen je i svezak izdan 1966. godine u kojemu je usporedno tiskan tekst misnoga kanona na latinskome i crkvenoslavenskome jeziku i koji je bio u uporabi sve do potpunoga uvođenja hrvatskoga jezika u bogoslužje 27. lipnja 1968. godine.
Euharistijsko slavlje slavilo se prema hrvatskom (novo)crkvenoslavenskom misalu koji je fra Josip Leonard Tandarić priredio za prigodnu uporabu poslije liturgijske obnove Drugoga vatikanskoga koncila, a franjevci trećoredci u Belišću priredili su i knjižicu za sudjelovanje vjerničkoga puka. U Belišću se inače euharistija na hrvatskom (novo)crkvenoslavenskome jeziku svečano slavi za svetkovinu zaštitnika Župe i Samostana, sv. Josipa Radnika te u nekim posebnim prilikama.
(foto: Marija Jelkić)
