XV. Dani franjevaštva u našoj su župi započeli trodnevnicom 1. listopada 2025. Večernju je svetu
misu predslavio preč. Ivan Jurić, dekan i župnik Župe Uzvišenja Svetoga Križa u Osijeku te duhovnik
zajednice Cenacolo u Aljmašu. Prije početka misnoga slavlja, okupljene je vjernike pozdravio župnik
fra Marko Neretljak i izrazio radost susreta u nadolazećim danima kada se svečano pripremamo za
proslavu svetkovine svetoga Franje Asiškoga. Osobito je zadovoljstvo, naglasio je fra Marko,
pozdraviti mladiće iz zajednice Cenacolo koje je k nama „poslala Božja Providnost zajedno s njihovim
duhovnikom, prečasnim Ivanom Jurićem.“ U koncelebraciji je bio župnik fra Marko Neretljak i župni i
samostanski vikar fra Tomislav Sabađija, a asistirao je akolit Ivica Šarčević. Na početku misnoga slavlja
prečasni je Jurić naglasio kako je na današnji dan daleke 1882. godine prvostolnica naše mjesne
Crkve, đakovačka katedrala, bila blagoslovljena i stavljena na korištenje. Promišljajući naviješteni
evanđeoski ulomak (Lk 19, 1-10) istaknuo je kako trebamo prihvatiti život darovan od Boga. „Nitko
nije tako iskvaren da mu ne treba Bog“, naglasio je propovjednik. Jedino Isus ozdravlja pa je onda naš
cilj doći do Njega. I Zakej, kako doznajemo iz naviještenoga evanđeoskoga ulomka, dolazi do Isusa
priznavši svoj grijeh i vrativši ukradeno. Zajednica Cenacolo je „mjesto koje govori da Bog nikoga ne
ostavlja, već u svojoj ljubavi oporavlja i ozdravljuje štićenike zajednice“, nastavio je preč. Jurić te
zaključio kako je poruka današnjega evanđelja „promijeniti život, obratiti se i ići drugim putem“.
Nakon euharistijskoga slavlja s mladićima zajednice Cenacolo susreli su se naši mladi i krizmanici.
Maks, Jure, Maksimilijan i Paolo vrlo su emotivno i dirljivo govorili o tome kako se nisu znali nositi s
problemima, bojali su se odbacivanja, osjećali su razne strahove i tako se našli u paklu alkohola,
droge, kocke, pornografije i drugih ovisnosti. U zajednici Cenacolo, u koju su ušli uz pomoć roditelja,
svećenika i bliže rodbine, teško je bilo priviknuti se na život bez mobitela i redovitog provjeravanja
poruka, društvenih mreža i čitanja vijesti. S druge, pak, strane organiziran život i rad, redovita
molitva, čitanje Božje Riječi i euharistijska klanjanja uče zahvalnosti na svemu – počevši od zraka koji
se diše i hrane koja se blaguje do onoga najbitnijega – povjerenja u Božju Providnost. Od srca smo
zahvalni što su s nama podijelili svoja iskrena, duboka i dirljiva svjedočanstva. Otvorili su nam svoja
srca i pokazali snagu vjere, zajedništva i Božjega milosrđa u svojim životima.
Drugoga dana trodnevnice 2. listopada 2025., na spomendan Svetih Anđela čuvara, misnim je
slavljem predsjedao župni i samostanski vikar fra Tomislav Sabađija uz asistenciju akolita Ivice
Šarčevića. U svojoj je homiliji, tumačeći tekst naviještenoga evanđeoskoga ulomka (Mt 18, 1-5.10),
fra Tomislav naglasio kako Isus pred apostole i pred nas stavlja sliku djeteta. Podsjetio nas je na
iskustvo naših prvih molitava , a to je upravo ona upućena „anđelu čuvaru“. Mi vjerujemo, nastavio je
fra Tomislav, „da postoje duhovna bića koja zovemo anđelima. I anđeo Gabrijel je bio izabran
navijestiti Djevici Mariji da će roditi Isusa“. Podsjetio nas je i na „anđele čuvare“ o kojima su nam
večer ranije svjedočili mladići iz zajednice Cenacolo. Naime, „anđeo čuvar“ u spomenutoj zajednici
jesu mladić ili djevojka koji su već neko vrijeme u zajednici , prošli su određeni dio puta oporavka i
dovoljno su stabilni da mogu pratiti, pomagati i biti uz nove članove zajednice. Svi mi u Europi, zaključio je svoju homiliju fra Tomislav, imamo veliku zadaću koja se tiče „očuvanja kršćanskih
vrijednosti, a u tome će nam pomoći upravo anđeli čuvari“. Nakon završnog blagoslova susret se
nastavio u Dvorani blaženoga Alojzija Stepinca gdje je prikazan dokumentarni film redatelja Sanjina
Badurine „Biskup Srećko Badurina – On je mir naš“. Dokumentarni film prati život Srećka Badurine od
njegova rođenja u Lunu na otoku Pagu 1930. godine, pa sve do smrti na blagdan Rana sv. Franje, 17.
rujna 1996. u Zagrebu. Posebno mjesto u filmu dano je razdoblju Domovinskoga rata te je prikazan
izniman doprinos biskupa Badurine i njegova nastojanja oko uspostave mira i dijaloga.
U četvrtak 3. listopada 2025., uoči svetkovine svetoga Franje Asiškoga, proslavljen je zadnji dan
trodnevnice. Svetu je misu predslavio fra Marko Neretljak, uz koncelebraciju fra Tomislava Sabađije
te asistenciju akolita Ivice Šarčevića. „Teške su riječi naviještenoga evanđeoskoga ulomka (Lk 10, 13-
16)“, započeo je fra Marko svoju homiliju. Iako ove riječi nisu riječi osude, navikli smo slušati Isusa
koji govori toplije. Isus daje nadu u spas i pokazuje kako Bog ljubi čovjeka. Župnik upozorava i na
ravnodušnost današnjega vjernika koji se udaljuje od Boga te dodaje kako je „previše ogorčenosti i
tuge u našim mislima. Zato nas Isus želi poljuljati iz naše sigurnosti“. Govoreći o sutrašnjoj svetkovini
sv. Franje Asiškoga, fra Marko nas je pozvao da „Božja ljubav bude životna u našim životima te da
svojim djelima propovijedamo tko smo“. Naviještena Božja Riječ i primjer malenosti i poniznosti
svetoga Franje „neka nam ostaje trajni uzor u nasljedovanju Isusa Krista“, zaključio je svoju homiliju.
Po završetku svete mise, uslijedio je Obred preminuća svetoga našega Oca Franje. Iscrpljen pokorom
i mnogim bolestima, sveti Franjo smjerno očekuje smrt. Braća mu pjevaju „Pjesmu stvorova“ te s
njima otpjeva i Psalam 142. Preminuo je navečer, 3. listopada 1226. godine, u dobi od 44 godine.
Pred vjerničkim pukom čitalo se izvješće svetoga Bonaventure o blaženom preminuću svetoga našega
Oca Franje.
Na samu svetkovinu 4. listopada 2025., uz animiranje župnoga zbora, svetu je misu predslavio župni i
samostanski vikar fra Tomislav Sabađija, a suslavio je župnik fra Marko Neretljak. Asistirao je akolit
Ivica Šarčević. Nakon naviještenoga evanđeoskoga ulomka (Mt 11, 25-30), propovijedao je fra
Tomislav Sabađija . U svojoj je homiliji istaknuo kako su ljudi u svetome Franji prepoznali „onoga
svetca koji je, premda fizički malen i slab, toliko velik i proslavljen sve do današnjega dana, kako u
Božjim očima, tako i u očima cijeloga svijeta“. Svete rane koje nosi sveti Franjo neizmjeran su Božji
dar koji „samo rijetki imaju milost nositi“, zaključio je svoju homiliju fra Tomislav.
Po završetku misnoga slavlja, a prije završnoga blagoslova, fra Tomislav je svima čestitao spomendan
ovoga velikoga svetca, a na osobit način franjevačkoj obitelji koja i dalje treba nasljedovati Krista po
primjeru svetoga Franje Asiškoga. Ta Franjina cjelovitost duše u siromaštvu, poniznosti ,
jednostavnosti i malenosti postala je nadahnuće mnogima, pa tako može biti i nama.
Na kraju, možemo biti zahvalni dragome Bogu za primljene milosti tijekom svih ovih dana.
Marija Jelkić 
