Prošlo je nekoliko godina od posljednjeg organiziranog hodočašća u Međugorje u organizaciji naše župe. U tom vremenu dogodile su se mnoge promjene i preživjeli smo jednu od najvećih zdravstvenih kriza suvremenoga doba. Potrebe duše su velike, a na poziv župnika fra Marka Neretljaka odazvalo se stotinjak hodočasnika kako bi svoje nakane, tegobe i zahvale ponovo s povjerenjem i iskrenom odanošću prikazali upravo Blaženoj Djevici u Međugorju.

Na hodočašće smo krenuli u kišni petak 16. rujna 2022. g. u jutarnjim satima, pošto smo se prethodno okupili ispred crkve. Prije putovanja župni vikar fra Mirko Mišković blagoslovio je hodočasnike. Hodočasnici su se veselo pozdravljali te podijelili u dva autobusa.

Prva postaja našeg hodočasničkog puta bilo je svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju. Tamo nas je dočekalo lijepo vrijeme i prekrasno svetište dragog nam svetca, čija slika krasi jedan od zidova i naše crkve. Vlč. Franjo Tomić kao pravi domaćin predstavio nam je svetište koje također posjeduje i brojna umjetnička djela. U svetištu se nalaze moći sv. Leopolda i replika sobice sv. Leopolda u kojoj je ispovijedao u Padovi. Osim velebnog vitraža i oltara, pogled privlači i velika umjetnička slika Gospe Bosanske koja svojim plaštem grli tri naroda Bosne i Hercegovine: Hrvate, Srbe i Muslimane. U Svetištu smo izmolili litanije sv. Leopoldu ispred njegovih moći koje su upravo u ovom svetištu najveće u ovom dijelu Europe. Nakon šetnje prekrasnim vrtom i okrjepom koju su upriličili domaćini, uz pjesmu smo krenuli dalje prema Međugorja.

U Međugorje smo stigli oko 17 sati, smjestili smo se u sobe te pohrlili prema dragoj nam župnoj crvi sv. Jakova. Mnogi su iskoristili vrijeme za slavlje sakramenta pomirenja i sudjelovanje na krunici i molitvenom programu. Kao i svaki puta, Međugorje oduševljava. Tisuće vjernika s različitih strana svijeta se okupljaju na molitvu upravo ovdje, u Majčinom zagrljaju, moleći za zdravlje, obraćenje i druge nakane s velikim povjerenjem i ljubavlju. Na licima mnogih je osmijeh, a primjećuju se i suze ganuća. Iako je pala noć, srca svih svijetle.

Sutradan, u subotu u 7 sati, autobusi su nas odvezli podno Križevca te smo započeli pobožnost križnoga puta koji je predmolio naš župnik fra Marko. Svaka postaja križnog puta potaknula nas je na razmišljanje, tješila, opominjala i hrabrila. Svaki hodočasnik u svome srcu nosi svoje zavjete, molitve za obitelj, prijatelje, društvo u kojem živimo i za cijeli svijet. Dolazak na vrh i molitva pred križem oslobađa emocije koje se više ne skrivaju: i suza, i smijeh i uzdah govore više od riječi, a Isus taj jezik ljubavi dobro razumije. Svatko je silazio s Križevca svojom brzinom, družeći se u jednostavnom i ugodnom razgovoru ili pjesmi.

Nakon odmora i ručka krenuli smo prema Mostaru. Posjetili smo velebnu franjevačku crkvu sv. Petra i Pavla, a o povijesti kršćanstva i franjevaštva u Mostaru upoznao nas je mladi redovnik i đakon fra Fran Ćorić. Ispred crkve nalazi se Mostarski zvonik mira visok 107 metara, izgrađen 2000. (jubilarne) godine, kao i temelji rimske starokršćanske bazilike iz 4. st. Već ulazak u crkvu oduzima dah: oltarnom apsidom dominira  prekrasan mozaik s likom Blažene Djevice Marije koja u svom naručju drži Isusa. Duga i teška povijest ove, još nezavršene, crkve sažima se u ovom mozaiku koji je završen sredinom prošle godine pod vodstvom akademskog umjetnika i isusovca p. Marka Ivana Rupnika, a koji je, uz pomoć 24 umjetnika, ovaj mozaik završio u dva tjedna. On je znak utjehe i nade.

Nakon razgledavanja crkve i samostana, uz pjesmu smo se pozdravili s fra Franom i uputili prema Starom gradu, posjetili Stari most, prošetali čaršijom, popili „tursku kafu“ i prikupljali dojmove ovog zanimljivog grada gdje se sjedinjuju različite kulture i vjeroispovijesti.

Nakon povratka iz Mostara uslijedila je krunica, misa i klanjanje pred Presvetim. Meditacija, molitva i tišina tisuća ljudi okupljenih oko oltara pobuđuju vjeru i bude nadu: sve će biti dobro.

Tako bude večer, pa jutro, dan treći…

Trećeg dana, u nedjelju, rano ujutro pohitali smo na Podbrdo gdje smo, moleći krunicu i pjevajući, prikazali sebe i svoje najdraže Gospi i njezinom Presvetom Srcu. Na silasku s Podbrda susreli smo četvoricu mladića koji su svog bolesnog prijatelja, invalida, nosili na nosilima s molitvom na usnama. I eto evanđelja pred očima…

Na svetoj misi zahvalili smo Bogu na primljenim darovima i milostima, a nakon ručka napustili Međugorje. Svatko u svojim mislima, kasnije uz pjesmu i šalu, u kasnim večernjim satima stigli smo kući.

Nekoliko misli o Međugorju: na neki neobičan način Međugorje djeluje mirno, blago i nježno. Već sama blaga klima, dobrodušni ljudi, prekrasno nebo koje oduševljava svojim prizorima, neopisivi zalasci i izlasci sunca su neki razlozi da čovjek doživi ovo mjesto kao posebno. S druge strane, rijeke ljudi iz cijelog svijeta već više od 40 godina dolaze ovdje moliti, imaju želju, nakanu i namjeru. Odvajaju svoje vrijeme i sredstva ne da vide, već da dožive – Bog je tu s nama, Emanuel, po Mariji. U Međugorju nikad nisi sam. Neka nas radost ovog susreta i hodočasničkog puta potiče da njegujemo blizinu s Bogom, da odražavamo tu radost jedni prema drugima na blagoslov i rast naše župne zajednice.

Nekoliko misli o grupi: među nama, hodočasnicima, neki su posjetili Međugorje prvi put, a neki dvadeset i peti put. Djeca, mladi, zreli, stari – u molitvi i pjesmi. Dojmovi su slični, a odluke iste – doći ćemo opet.

Hvala našem župniku fra Marku Neretljaku na vodstvu, strpljivosti i razumijevanju koje je pružio svima na ovom hodočasničkom putu.

Neka dadne Bog da sjeme posijano u Međugorju donese obilan plod u svoje vrijeme našoj župnoj zajednici.

(tekst i foto: Vanesa Šerić)